TREĆA VAZMENA NEDJELJA
Nedjelja, 26. 4. 2020.
ČITANJA:
Dj 2, 14.22-23; Ps 16, 1-2a.5-11; 1Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35
Prvo čitanje:
Dj 2 , 14.22-33
Bijaše nemoguće da grozota smrti njime ovlada.
Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 16 , 1-2a.5.7-11
Pripjev:
Pokaži mi, Gospodine, stazu života!
Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.
Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
Drugo čitanje:
1Pt 1, 17-21
Otkupljeni ste dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca bez mane.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 24, 13-35
Prepoznaše ga u lomljenju kruha.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
HOMILIJA
Isusovo uskrsnuće promijenilo je mnogo toga. Iako i danas možemo negirati Njegovu važnost, prepustiti se površnom promatranju i ocjenjivanju bezbožnog srca koje će vapiti u ovome svijetu za „dobrom“ ili za „srećom“, ali neće si dopustiti susret s Bogom, ipak nas sve upućuje na Onoga koji ravna tijekom ljudske povijesti, povijesti spasenja, na onoga koji uzima čovjeka u svoje probodene ruke i poput zaljubljenog oca, gleda svoje uplakano, nesretno, izmučeno i razočarano dijete, potrebno blizine i pažnje. Uskrsne nedjelje, ali i svaka nedjelja, su za nas kršćane dan Uskrsa. One nam zapravo otkrivaju ono što nosimo u srcu, ono što kao ljudi otkrivamo kako je naše usmjerenje u životu da Dobro uvijek pobjeđuje zlo i da smrt nema zadnju riječ nego Život. Otkriti taj temelj života nije lako, pa čak i kada Uskrsli hoda uz tebe. Mnogo će nam puta upravo ta činjenica biti u isto vrijeme začuđujuća koliko i poticajna. Zar možeš kraj zdravih očiju ne prepoznati Onoga s kime si najmanje tri godine bio svakog dana? Ili, zar možeš biti kraj Onoga koga ljubiš, a ne prepoznati Ga? Odgovor bi nam mogla upotpuniti zgoda u kojoj prijatelj pita prijatelja: „Reci mi, voliš li me? Prijatelj na to odgovara: „Da, volim te!“ Nastavlja prvi pitanjem: „Znaš li onda što me boli?“, drugi odgovara: „Kako mogu znati što te boli, pa nisam ja liječnik.“ Ovaj će mu na to: „Kako onda možeš reći da me voliš, a ne znaš što me boli?!“ Jer, voljeti ili ljubiti nekoga, značilo bi, znati što drugoga boli. Učenici su Isusovi kroz sve trenutke zajedničkog hoda i Isusova djelovanja imali sigurnost njegove prisutnosti, mogli su doći sa svojim pitanjima, sumnjama, nerazumijevanjima, na kraju i sa svojim bolima. No nakon križa i ukopa u grob, nastale su duboke rane, rane razočaranja, boli, sumnje, učenici više nemaju sigurnost niti oslonac u Učitelju. Tako put iz Jeruzalema, mjesta boli i ranjavanja, postaje put odlaska od Učitelja, ali ne i od onoga što su nosili učenici u srcima i što su mislili da će daljina i vrijeme zaliječiti. No, Onaj koji se pridružuje na putu, zna što boli i premda na početku tajnovit, otvara oči srca kako bi najprije prepoznali Pisma a onda da u znakovima budu sigurni da je On taj, Uskrsli među njima. Neće biti potrebno čudesno ozdravljenje, jaka Isusova riječ, nego znakovi – nakon razlamanja Pisma, lomi kruh. Nije li se to već negdje dogodilo? Jest, na posljednjoj večeri. Tko je lomio kruh? Onaj koji je govorio da mora poći na križ, ali i da će pobijediti smrt i uskrsnuti, a učenicima da to čine Njemu na spomen. Iako je isčeznuo upravo kad se i srce i oko otvorilo, sigurnost jasno daje snagu, to je On. Ljubiti nekoga znači, znati što ga boli. On je doista naš prijatelj i liječnik duše i tijela. Uskrsnuće zato i naglašava Božju blizinu i njegovu ljubav za čovjeka. On dolazi, hoda uz nas, uvijek, i onda kad smo mišljenja da smo sami, da se treba maknuti iz onoga što nam nanosi boli, nesigurnost, i tada, ali samo ako to želimo prihvatiti, On će nas utvrditi, čuti, izliječiti, ohrabriti i obradovati. Učenici su na kraju puta, dok je gorjelo srce u njima, pozvali Nepoznatoga da uđe u njihov dom. Nepoznati je postao Prijatelj, neupućeni stranac postao Učitelj. U kolikim sam se takvim i sličnim situacijama našao, možda i ne sluteći da je On blizu, ali tek kasnije sam shvatio, da, On je bio tu. A ovaj uskrsni događaj neodoljivo privlači pogled prema onoj sceni Božjeg suda što nas je Učitelj poučavao i govorio: Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici i ne poslužismo te? (ili, ne prepoznasmo te?). Nije li i u nama gorjelo srce svaki puta kada smo slušali Božju riječ i lomili kruh, odnosno slavili svetu euharistiju. Možda nam čežnja, koju osjećamo u svojim srcima u ovo vrijeme borbe s pandemijom, zapravo i samima govori da svaki puta kada pozivamo Gospodina u svoj dom, u svoju intimu, otkrivamo potrebu za Njime: Ostani s nama jer večer je. Ostani jer te trebamo. Ostani jer ti jedini otvaraš srca i oči i otkrivaš svoju blizinu. Potrebno nam je učiti srcem vidjeti i prepoznati Uskrsloga u euharistiji. U euharistiji je Uskrsli i skriven i tajnovit, a opet se dade vidjeti i prepoznati očima srca. Zato i prava promjena čovjeka dolazi od promjene srca. Mali Princ izrazio je to lijepo: „..samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo…“ Nakon prepoznavanja Uskrsloga, put prema Jeruzalemu je put radosti, jer bol je nestala a srce se otvorilo. Susret s Uskrslim daje nezaustavljivu snagu da razočarani učenici smjelo potvrđuju: Da, mi smo ga sreli i uskrsnuo je uistinu. Pokušajmo, ne, razglasimo i mi poput učenika da je naš Učitelj živ, da od Njega živimo, da nas nije strah noći i povratka iz Emausa. Izrecimo to srcem, osmjehom, oprostom, molitvom, pozdravom bližnjemu kojemu ćemo moći izraziti blizinu srcem i prepoznati njegovu bol, a svoju vlastitu umanjiti u Kristu koji nas je ispunio i obradovao. Tko nas može zaustaviti u takvom svjedočenju? Samo vlastiti strah. Ne boj se! Tu sam za tebe!
