Bjelovarsko-križevačka biskupija

Povijesni pogled

Osnutkom Zagrebačke biskupije 1094. godine i ovo je područje ušlo u razdoblje svojih pisanih tragova. Tako već Felicijanova povelja, iz 1134. godine, spominje osnutak Zagrebačke biskupije, kojoj je bio dodijeljen posjed Dubrava, dok se kasnije spominju Čazma i Ivanić (Kloštar). U razdoblju do sredine 16. stoljeća, najznačajnije mjesto je Čazma, koju je utemeljio zagrebački biskup Stjepan II. Babonić 1232. godine i u njoj Čazmanski kaptol s 12 kanonika. Dao je ondje sagraditi i dvije crkve. Zborni kaptol Sv. Duha djelovao je u Čazmi kao locus credibilis do 1548. godine, kad seli pred turskom najezdom u Zagreb. U Čazmi je bilo drugotno sjedište zagrebačkih biskupa, koji su ondje često boravili do sredine 16. stoljeća, izdavali svoje službene isprave, pisali oporuke, a neki su ondje i umrli. Ondje je uz Kaptol i Čazmansku prepozituru bilo više redovničkih zajednica, crkava i drugih ustanova. Po Čazmi je nosio ime i Čazmanski arhiđakonat, koji je 1501. godine imao na svojem području 41-u župu te značajne srednjovjekovne gradove utvrde na Moslavačkoj gori, sve do Garića, sa samostanima franjevaca i pavlina. Čazmu će okupirati Turci i ondje osnovati svoj Čazmanski sandžak 1552. godine, a po oslobođenju Čazma će biti pripojena Hrvatsko-slavonskoj vojnoj granici (krajini).

Sredinom 18. stoljeća dogodit će se još jedna značajna novost. Naime na istočnom dijelu, podno južnih padina Bilogore, biti će utemeljeno i izgrađeno novo središte toga kraja, grad Bjelovar, na platou između rječica Plavnice s Jelencem i Bjelovacke (po potoku Beloblcka, Beloblaška, Bjelovacka). Po odredbi carice i kraljice Marije Terezije izgradnja Bjelovara započela je 1756. godine. Radove je vodio general Filip Beck. Vojna krajina želi ponajprije da Bjelovar bude vojno središte Varaždinskoga generalata i dviju krajiških pukovnija: Križevačke i Đurđevačke. Godine 1772. Bjelovar stječe status gradske općine, a tek ukinućem Vojne krajine slobodni je grad od 1874. godine i sjedište Bjelovarsko-križevačke županije. Drugi svjetski rat i poraće odnio je mnoge žrtve. Nakon Drugoga svjetskog rata po zloglasnoj komunističkoj OZNA-i ubijeni su franjevci, profesori bjelovarske gimnazije, Sebastijan Šantalab i Ferdo Gassman, te brojni građani i civili iz okolice.

Stvaranjem samostalne države Hrvatske i vraćanjem slobode i demokracije Bjelovar je ponovno slobodan grad i sjedište Bjelovarskobilogorske županije. Osim toga, vrijedno je spomenuti, da su u Bjelovaru gotovo 40 godina djelovali redovnici pijaristi. Red je osnovao sv. Josip Kalasancijski (1556. – 1648.), a potvrdio papa Grgur XV. 1622. godine, baš kao školski red. Njima je Marija Terezija najprije dodijelila 1755. Godine dotadašnje sjedište sjedinjenog biskupa u Marči kod Ivanića s okolnim posjedom, dok se nisu 16. listopada 1761. preselili u Bjelovar, gdje su vodili duhovnu skrb za vojsku, vojnu glazbu, od 1772. Godine bjelovarsku župu, te školstvo. I njih je dokinuo car Josip II., pa je župa u Bjelovaru od 1790. godine bila povjerena biskupijskim svećenicima. Tako je, nažalost, Kalnički arhiđakonat ostao bez samostana i redovnika dulje razdoblje, sve do osnutka franjevačkog samostana u Bjelovaru 1935. godine. Prvu donaciju za taj samostan, od 100.000 kruna, dao je sveučilišni profesor i kanonik dr. Rudolf Wimer (* Bjelovar, 1863. – † Zagreb, 1933.), rođeni Bjelovarčanin, čiji je brat Josip umro mlad, kao upravitelj župe u Rovišću, a sve, zapravo, potječe još od njihova ujaka, revna svećenika Blaža Švindermana (* Bjelovar, 1842. – † Zagreb, 1915.), sposobnog suradnika nadbiskupa i kardinala Josipa Mihalovića (1870. – 1891.), koji je gotovo dva desetljeća bio »duša i dobri duh« mnogih aktivnosti Crkve zagrebačke. On je kasnije bio veliki prepozit Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga, naslovni biskup skradinski, prior vranski, naslovni opat Sv. Andrije de Bistrica, papin komornik, vitez Reda željezne krune drugog razreda, član velikaške kuće u Pešti itd.