Na XXVI nedjelju kroz godinu, 27. rujna 2020. među kandidate za đakonat i prezbiterat Bjelovarsko-križevačke biskupije primljen je bogoslov Alen Zelčić u svojoj rodnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Rijeci. Svetu misu i obred primanja među kandidate za đakonat i prezbiterat s početkom u 11.00 sati predvodio je generalni vikar mons. Stjepan Ptiček, a u koncelebraciji su bili domaći župnik vlč. Ivan Novak i odgojitelj u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati vlč. Luka Premelč, rodom iz župe Gornja Rijeka.
ŠTO JE TO KANDIDATURA?
Dobro je i korisno razjasniti što je to primanje među kandidate za đakonat i prezbiterat i što ono znači za nekog tko smatra da ga Gospodin poziva biti njegovim svećenikom. U formaciji na putu prema svećeništvu postoji nekoliko „koraka“, a jedan od njih je primanje među kandidate za đakonat i prezbiterat ili skraćeno – kandidatura.
Obred kandidature uveden je nakon II. vatikanskog koncila apostolskim pismom Motu proprio Ad Pascendum pape Pavla VI. od 1972. godine.
Ovim obredom pripravnik ili aspirant postaje kandidat kako to dobro razlikuje Zakonik kanonskog prava u kanonu 1034 § 1 u kojem se propisuje obveza primanja kandidature prije đakonskog ređenja (usp. Zdenko ILIĆ, Postupci provjere u sjemenišnoj formaciji prema crkveno-pravnim dokumentima, u: Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 4, 642.). To pak podrazumijeva da je kandidat došao do određene zrelosti u razlučivanju svoga poziva te preuzima određene dužnosti.
Kako bismo jasnije prikazali što se mijenja u životu bogoslova koji je primio kandidaturu potrebno je vratiti se na spomenuti Motu proprio Pavla VI. Ad Pascendum. U tom dokumentu, nakon što je papa Pavao VI. pojasnio kako se ukida primanje prve tonzure kojom se prije postajalo klerikom što je sa sobom nosilo određene dužnosti i prava, sada se „uvodi novi obred kojim kandidat za đakonat ili prezbiterat javno očituje svoju volju da se daruje Bogu i Crkvi za vršenje Svetog reda. Crkva sa svoje strane prima to darivanje, izabire ga i poziva da se pripravi za primanje Svetog reda, te se time propisano uvodi među kandidate za đakonat i prezbiterat.“ (Pavao VI., Apostolsko pismo Motu proprio Ad Pascendum, 1972.). Kao što je jasno iz ovog teksta kandidatura donosi sa sobom određene dužnosti koje preuzimaju obije strane – kandidat preuzima obvezu nastaviti svoju svećeničku formaciju i „na poseban način njegovati i dublje razvijati“ svoje zvanje (Pavao VI., Apostolsko pismo Motu proprio Ad Pascendum, 1972., I c), a Crkva se obvezuje pružiti mu svu pomoć potrebnu „da može njegovati svoje zvanje i bezuvjetno se podlagati volji Božjoj“ (Pavao VI., Apostolsko pismo Motu proprio Ad Pascendum, 1972., I c).
Sve ovo dobro ističe i sam obred primanja među kandidate čiji je središnji dio pitanje koje biskup postavlja kandidatima i njihov odgovor: „Hoćete li odgovoriti Gospodnjem pozivu i svoju pripravu tako privesti kraju da postanete prikladnima za službu što ćete je u svoje vrijeme po Svetom redu primiti?“.
