Budući da su zbog pandemije bolesti COVID-19 otkazane duhovne vježbe za svećenike koje su ove godine trebale biti u Novigradu na Dobri, u prostorijama biskupijskog ordinarijata održana je cjelodnevna duhovna obnova i to tako da su svećenici naše Biskupije bili podijeljeni u dvije grupe prema prijavama pojedinih dekana.
Dnevni red duhovne obnove sastojao se od molitve časoslova, četiri razmatranja voditelja duhovne obnove, prilike za svetu ispovijed te slavlja svete mise.
Prva grupa svećenika sudjelovala je u duhovnoj obnovi u ponedjeljak, 5. listopada 2020., a voditelj je bio o. Dario Tokić, provincijal Hrvatske Karmelske Provincije Svetog Oca Josipa. U svoja četiri razmatranja o. Dario pojašnjavao je Mali put sv. Terezije od Djeteta Isusa „o kojemu su – kako sam ističe – mnogi pisali i mnogi govore, a da ga baš u potpunosti ne razumiju“. Mnogi su stoga i osporavali njeno proglašenje naučiteljicom Crkve smatrajući da tu nema nekog posebnog nauka, no kada se pristupi ozbiljnije njenim spisima i upozna njen život vidi se „da tu ima itekako dobrog i solidnog nauka koji je očito i Crkva prepoznala“.
Nastojeći tako pojasniti i približiti okupljenima Mali put sv. Male Terezije, o. Dario je u svom prvom razmatranju istaknuo koji je to temelj cijele njene duhovnosti. To su teologalne kreposti: vjera, nada i ljubav. Sv. Mala Terezija kada govori o ljubavi naglašava kako ona želi biti ljubav. Za razliku od činjenja nečeg iz ljubavi, htjeti biti ljubav mijenja čovjeka i preobražava ga u ono što on želi biti. „Ljubav mi nije samo motivacija, ljubav je put moje preobrazbe jer želim biti ljubav. I zato će biti potrebno ne samo nešto učiniti, nego i nešto pretrpjeti jer u životu ono što nas najviše mijenja nije ono što činimo, nego ono što trpimo“, pojasnio je o. Dario. Takva kršćanska ljubav, budući da se radi o teologalnoj kreposti, vodi k Bogu. Vjera je pak temelj za to putovanje ljubavi i u Terezijinom nauku postoje dvije osnovne spoznaje vjere od koji je prva spoznaja vlastite slabosti i grešnosti, dok je druga spoznaja da ima Boga koji me hoće i može učiniti sretnim. Konačno, nadu bismo mogli definirati kao „otvorenost za Božji projekt sa mnom“ ili kako će reći sv. Mala Terezija: „Slijedim put koji mi Bog iscrtava.“.
Nakon ovih temelja duhovnosti sv. Terezije, u svom drugom razmatranju o. Dario istaknuo je kako „Terezijin Mali put vodi k Bogu preko strpljivog prihvaćanja vlastitih slabosti i grijeha“. Mogli bismo tako reći da je Terezijin Mali put, put strpljivosti sa sobom i put prihvaćanja vlastite grešnosti koja umjesto da čovjeka uznemiruje, navodi ga na to da se okrene Bogu i da ga hvali zbog njegove ljubavi i milosrđa.
U trećem razmatranju, govorilo se o tome kako je taj put također „put trpljenja ujedinjenog s ljubavlju“. To trpljenje ima pedagošku i apostolsku motivaciju – pedagošku zato što pročišćava od sebeljublja, apostolsku jer može služiti spasenju duša.
Zadnje, četvrto razmatranje bilo je posvećeno pouzdanju u Boga koje nastaje iz bliskosti i iz razmatranja nad onim što je Bog učinio u životu pojedinca. To pouzdanje vremenom treba prerasti u predanje. O. Dario istaknuo je kako je za sv. Tereziju manjak pouzdanja gore od grijeha.
Druga grupa svećenika sudjelovala je u duhovnoj obnovi u srijedu, 7. listopada 2020., a toga je dana voditelj bio vlč. Odilon Singbo, sveučilišni kapelan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Vlč. Odilon uzeo je kao naslov svojih promišljanja Biti svećenik u „apokaliptičnom“ vremenu. Tako je svoje prvo razmatranje temeljio na dva teksta, jedan iz Evanđelja po Luki (9, 1-6), a drugi iz Prve poslanice Korinćanima (7, 29-31). U prvom tekstu istaknuo je četiri riječi: okrenutost, obilazak, navještaj i liječenje povezavši ih s okolnostima koje proživljavamo. Polazeći od teksta iz Prve poslanice Korinćanima istaknuo je kako smo unatoč svemu „pozvani nastavljati živjeti redovitost naših dana, naših aktivnosti iako imamo osjećaj da se sve ruši oko nas“ te da „živjeti svećenički poziv u ovo vrijeme, znači nastavljati biti normalni ljudi“.
U drugom i trećem razmatranju promišljalo se o euharistijskom klanjanju i njegovoj važnosti u životu svećenika, kao i u životu ostalih vjernika. Euharistijsko klanjanje je „zapravo lijek protiv raspršenosti i površnosti svijeta raznih slika“ i prema tome „zijevanje pred Presvetim itekako je konstruktivnije nego raspršenost pred ekranima“, zaključio je vlč. Odilon na početku svog promišljanja o klanjanju. Nadalje, vlč. Odilon iznio je četiri poteškoće, četiri problema na koje se može naići kad se govori o euharistijskom klanjanju: (1.) realna prisutnost našeg Gospodina u hostiji može biti određena konkurencija njegove prisutnosti u bližnjem te se može doći u opasnost zanemarivanja bližnjega; (2.) ponor, jaz između osobe Isusa Krista i prilike njegove prisutnosti; (3.) euharistijska prisutnost je tiha, nijema; (4.) euharistijsko klanjanje se može činiti gubljenjem vremena jer bi se umjesto toga moglo primjerice karitativno djelovati. Kako bi odgovorio na te poteškoće, vlč. Odilon iznio je tri zapažanja. Prvo je da u našem svećeničkom životu treba artikulirati euharistijsko klanjanje s bratskim zajedništvom te da euharistijsko klanjanje nikada nije u konkurenciji sa zajedništvom i bratstvom. Nadalje, zapažamo kako euharistijska prisutnost nije manja od same Isusove fizičke prisutnosti dok je on živio sa svojim apostolima na zemlji. Na kraju vidimo kako u Svetom pismu nemamo neki izravan poziv klanjati se Isusu prisutnom pod prilikom kruha, ali imamo jedan tekst iz knjige Mudrih (23,1) izreka koji komentira sv. Augustin i u kojem nalazimo poziv na kontemplaciju hrane na stolu moćnika kako bismo i sami mogli pripremiti isto u našem životu.
U svom četvrtom i zadnjem razmatranju, vlč. Odlion govorio je o važnosti prisutnosti svećenika u povjerenoj zajednici vjernika.
