Katedrala sv. Terezije Avilske u Bjelovaru
Na glavnom, kvadratnom trgu u Bjelovaru, na njegovoj istočnoj strani, nasuprot dvokatnoj vojarni »Preradović« smještena je katolička crkva sv. Terezije, u smjeru istok-zapad, u koju stane 1 000 ljudi. Među zgradama odmjerenih proporcija i oblika, koje su sličnije klasicističkomu nego baroknomu duhu, ona odskače bogatijim oblicima pročelja, u duhu kasnog baroka. Njezino pročelje raščlanjeno je pilastrima s polukapitelima i nišama, a iz njega se uzdiže zvonik visok 52 metra, kao urbanistička vertikala grada. Građena je kao jednobrodna građevina, smještena između bivše pijarističke škole i kolegija, sa za obljenim svetištem, površine 10 × 8 m, na istoku i glavnim pročeljem na zapadu. Desno i lijevo od svetišta su sakristije na kat, veličine 6×5 m. Od trijumfalnog luka, koji dijeli svetište od lađe, prema glavnom izlazu na zapadnom pročelju prostire se lađa obla pravokutna tlocrta, površine 20×12 metara. Pjevalište s orguljama, izgrađeno s oznakama baroka, poduprto s dva kamena stupa nosača u sredini, nalazi se na zapadnoj strani, a veliko je 4×12 metara. Ispod pjevališta nalazi se crkveno predvorje i kapela Srca Isusova. Prozori crkve su oslikani, a postoje i zidne slike iz 1937. godine od Sirnika. Ispod crkve nalazi se velika kripta, s vanjskim ulazom na južnoj strani.
Na poziv vojne uprave u Bjelovaru 16. listopada 1761. došli su redovnici pijaristi, braća Hubert i Ignacije Diviš. Kao redovnici koji se bave školstvom, otvorili su već 5. studenoga 1761. školu za djecu vojnih časnika, a od 1763. njihovu školu pohađala su i građanska djeca. Uza školstvo i službu kapelnika vojne glazbe, započeli su od 1761. i vjersku djelatnost u kapelici, koja je pripadala župi sv. Marije Magdalene u Kapeli. Imali su privremeni smještaj za svoju školu i stanovanje. Odredbom kraljice Marije Terezije, konačno je 10. Travnja 1765. započelo kopanje temelja za crkvu u Bjelovaru, a 12. svibnja 1765. blagoslovljen je temeljni kamen. Na svečan način 1770. godine na tornju je postavljen križ. Gradnja crkve dovršena je 1771. godine, što označuje i kronogram na zapadnom pročelju: D:O:M:V:M Ista eCCLesIa DiVae VIrgInI theresIae a regina MarIa theresIa posIta est. Na blagdan sv. Terezije Avilske, 15. listopada 1772. crkva je blagoslovljena.
Bečki dvor, kao patron župa u Vojnoj krajini, odredio je na početku 1771. godine da se u Bjelovaru osnuje župa i povjeri pijaristima. Hubert Diviš svečano je 22. Veljače 1772. kanonski uveden u upravu novoosnovane župe sa sjedištem u Bjelovaru. Crkvu je od 1772. godine župna, a posvetio ju je 15. listopada 1775. zagrebački biskup Josip Galjuf. Od 1772. do 1774. godine izgradili su pijaristi, desno i lijevo od crkve, svoj kolegij i školu, gdje su plodno djelovali do ukinuća »reformom« cara Josipa II. 1789. godine. Bjelovarska župa tada je dobila svoje konačne granice, a od 1789. godine vode ju biskupijski svećenici. U zgradi kolegija ostao je župni stan, a školska zgrada ostala je u službi gradskoga školstva. Crkva je do potresa 1880. Godine imala i šest pokrajnjih oltara: sv. Terezije Avilske, Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, sv. Ivana Nepomuka, sv. Apolonije i sv. Josipa Kalasancijskoga, osnivača reda pijarista. Njih su resile veoma vrijedne Olarne slike. One su 1847. godine poslane u Beč na obnovu, ali su prijevarom zadržane u Beču, a umjesto njih su u Bjelovar poslane, bezvrijedne slike. Nakon razorna potresa 1880. godine odvjetnik dr. Ivan Ružić predlagao je da se sagradi nova, veća crkva u Bjelovaru, ali taj prijedlog nije usvojen. Ostalo se na stanovištu da se crkva ima obnoviti, pa je 1886. godine pozvan iz Zagreba obnovitelj prvostolne crkve Herman Bolle, da kao graditelj pogleda župnu crkvu u Bjelovaru i načini nacrte s troškovnikom za njezinu obnovu. Graditelj Bolle učinio je jedan nacrt, a županijski mjernik Jirošek učinio je dva nacrta za uređenje župne crkve i župnog stana izvana. Prevladao je Bolleov prijedlog o obnovi crkve i nabavi kamenog inventara. Da bi se u crkvi dobilo više prostora, odlučeno je da se uklone oltari sv. Ivana Nepomuka i sv. Josipa Kalasancija, a njihovi kipovi da se postave desno i lijevo na glavnom oltaru. Tako je crkva dobila glavni oltar sv. Terezije Avilske, dva pokrajnja, BDM i sv. Josipa, propovjedaonicu, dvije drvene ispovjedaonice i pod korom oltar Srca Isusova, jer je maknut i oltar sv. Apolonije. Tako je ta crkva, koja ima posebno značajan položaj u odnosu na urbanističku kompoziciju trga, sačuvana do naših dana zauzetom skrbi svojih duhovnih pastira i vjernika. Crkva, kao i cijeli pijaristički sklop, zbog svoje urbanističke i umjetničke važnosti proglašena je spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu Hrvatskoga konzervatorskog zavoda. Ta središnja gradska crkva bulom pape Benedikta XVI. De maiore spirituale bono, od 5. Prosinca 2009., uzdignuta je na katedralu Bjelovarsko-križevačke biskupije, sa sjedištem u Bjelovaru.
Naslovnik katedrale
sv. Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica (* 1515. – † 1582.)
Život prve žene crkvene naučiteljice mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. Terezija je rođena 28. ožujka 1815. u Avili, u Španjolskoj.
Odrasla je u brojnoj kršćanskoj obitelji. Kao mlada djevojka bila je otvorena znanju, razmišljala je o budućnosti, bila je ugodna za društvo zbog svoje mudrosti, ali i sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život. Primila je odgoj u obitelji do svoje zrele dobi, napunjen ljudskim i kršćanskim vrjednotama. Već u zreloj dobi odlučila je stupiti u samostan sestara karmelićanki od utjelovljenja u Avili, ublažena pravila po papi Eugenu IV. Bilo je to za mnoge veliko iznenađenje, tim više što iza takove odluke nije stajao neki interes niti razočaranje, već zrela i promišljena odluka za budućnost! Budući da je Terezija bila umna, promišljena i odlučna žena, kada je jednom odlučila postati redovnicom, tu je stvar uzela veoma ozbiljno.
Primila je redovnički odgoj, ulazi u molitvu i meditaciju. Živjela je 18 godina u veliku samostanu, koji je imao 120 do 180 sestara, ali je željela dublje ući u duh evanđelja i s Božjom milošću početi jednu novu inicijativu, potrebnu Crkvi onoga vremena, da se izađe iz osrednjosti, iz uhodana, iz nedovoljno žarka duhovnog života! Opisujući svoj život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. U duši je sve življe i jasnije osjećala zov, da se iz svega toga izdigne, da krene drugim, boljim i savršenijim putem, da bude svjedok milosti i duhovnoga u ljudskome životu! Bilo joj je 40 godina, kad se energično odlučila za reformu Karmela i povratak na izvorno pravilo reda. Od časa kada je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati »u razgovoru s ljudima, već s anđelima«, i kada je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima »nastojala uskladiti« sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka – postade jaka i umna žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu evanđelja. I u tome je bila sva obnova karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, križeve i progone, ali koja je posve preobrazila redovnički život.
Muške karmelske samostane obnavljao je njezin suradnik sv. Ivan od Križa. Rodili su se novi, reformirani karmeli, strožeg opsluživanja, dostojni sinovi i kćeri velike majke Terezije od Isusa.
Bila je žena duboke vjere, znanja, molitve i zrele duhovnosti! Radi obnove karmela, Terezija je putovala cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi ju zaustavila. I to je bio njezin život tijekom daljnje dvadeset i dvije godine. Utemeljila je 22 obnovljena karmela. Tad su nastala i njezina u svijetu poznata pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svojega života, zatim Put savršenosti, Stanovi ili grad duše, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi i svjedočanstva uzvišene mistične lirike. Terezija moliteljica i velika mističarka u svojoj je duši nosila velike brige Crkve i svijeta svojeg vremena: Tridentski sabor i katoličku reformu, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Iako je bila na vrhuncu mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo. Zato je razumljivo što je dokraja života bila u službi Crkve i duhovne obnove, što je napisala: »Gospodine, ja sam kći Crkve!«
Terezija je radila i pisala, ali je mnogo polagala na živu vjeru i molitvu, jer iz nje i druga sredstva dobivaju jakost! Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane, karmele, kao oaze u ovoj pustinji svijeta, u kojima će njezine sestre moliti i duhovno se žrtvovati te se na taj način boriti za kraljevstvo Božje. Povijest joj je dala pravo, jer je postala jednom od vrhunskih osoba katoličke obnove 16. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin život i duhovno iskustvo mističarke savršeno su se utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor. Ona je svojom obnovom karmela pomogla pomaku redovničkoga života, a njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki Kristovi vjernici, posebice oni u duhovnom pozivu.
Samo u prvih 60 godina 20.stoljeća Terezijina su djela, bilo cjelovito bilo djelomično – objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već četiri stoljeća utječe na ono što se naziva duhovni život Europe. Veliki umovi Katoličke Crkve daju joj jednako značenje u mistici, kao sv. Tomi Akvinskomu u dogmatici. Umrla je u 67. godini života, 14. listopada 1582., a idući dan, 15. listopada, po odredbi pape stupila je na snagu reforma kalendara, ispravak staroga, Julijanskoga kalendara, novim, Gregorijanskim, kojim se i danas služimo. Papa Pavao VI. proglasio je sv. Tereziju Avilsku 27. rujna 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve. Mnogi poznati povjesničari drže da je sv. Terezija »srce katoličke reforme«, da »pripada čovječanstvu« i da je duhovna baština svih ljudi!
Ona je zapisala na jedan listić istalno čuvala u svojem časoslovu: Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan!
Carica i hrvatska kraljica Marija Terezija (1740. – 1780.) imala je sv. Tereziju Avilsku kao svoju nebesku zaštitnicu od krštenja te je promicala njezino štovanje. Stoga je odredila da se sv. Tereziji Avilskoj na čast izgradi crkva u Bjelovaru te je ona nebeska zaštitnica 1772. Godine osnovane bjelovarske župe, a odlukom papa Benedikta XVI. od 5. prosinca 2009. zaštitnica katedrale Bjelovarsko-križevačke biskupije, sa sjedištem u Bjelovaru.