MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Ja sam uskrsnuće i život.
Nedjelja, 29. 3. 2020. godine, V. korizmeni tjedan
PETA KORIZMENA NEDJELJA
ČITANJA
DANAŠNJA ČITANJA: Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45
Prvo čitanje:
Ez 37, 12-14
Duh svoj udahnut ću u vas da oživite.
Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 130 ,1-8
Pripjev:
U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.
Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!
Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje
da bismo ti služili.
U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.
Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.
Drugo čitanje: Rim 8 , 8-11
Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 11 , 1-45
Ja sam uskrsnuće i život.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme:
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
Riječ Gospodnja.
HOMILIJA
Draga braćo i sestre!
Naš se korizmeni hod prema slavlju vazmenog otajstva približava vrhuncu. Put praćen susretima i porukama korizmenih nedjelja otkriva nam liturgijsku pedagogiju koja pokazuje važnost i značenje vjere u Isusa Krista – za pojedinca i za zajednicu.
Ova nam nedjelja na tom putu donosi evanđeoski odlomak o Lazarovu uskrsnuću od mrtvih. To nam izvješće govori ne samo o tome kako je Isus uskrisio prijatelja Lazara, nego nas prije svega suočava s pitanjem smrti, boli zbog gubitka drage osobe, s pitanjem o smislu života i prijateljstva.
Zbog patnje i smrti mnogim se filozofima ljudski život učinio beskorisnom patnjom; apsurdom. Čovjekova patnja, za njih, prije svega jest znak da Boga nema. Na prvi se mah može činiti da i današnje evanđelje potvrđuje takvo razmišljanje o životu i patnji; kao da se slaže s ovim modernim filozofskim i svakodnevno prisutnim razmišljanjem, često i među nama kršćanima. Mnogima se čini da je Bog odsutan u ljudskoj patnji i umiranju i nije takav stav nešto što bi nas trebalo čuditi, ili nešto od čega bismo trebali bježati. Sam je Isus na križu upoznao tu životnu napast, toliko ljudsku i toliko duboku, a i mi ju često susrećemo u našem životu. Molimo, govorimo Bogu o dramatičnosti životnih situacija, poput Marte i Marije šaljemo mu glasnike i pitamo se zašto nešto ne poduzme, zašto stoji na mjestu, zašto ništa ne čini? Pitamo se i čini nam se da nema odgovora.
Ali, Isus se pokreće, možda ne onako kako bismo mi htjeli, ali nije odsutan. Isus ljubi one koji su u boli i s njima osjeća njihovu bol. On nije prvenstveno čudotvorac koji bi želio pokazati i dokazati svoju objektivnu moć ne ulazeći u odnose s onima nad kojima tu moć može pokazati. On je prijatelj i brat koji u ljubavi želi podijeliti tugu, patnju i bol. Na svome licu Isus nam, usred patnje i boli, tamo gdje se na našem licu očitava nevjerica i grč straha, pokazuje jednu drugu i drugačiju istinu: Bog pati s nama. Možda nismo dobili sve odgovore. Možda ih nikada nećemo ni dobiti. I dalje će nam patnja i bol dolaziti u susret i s nama hoditi. No, promatrajući Isusovo lice otkrit ćemo prisustvo Boga i u trenutcima u kojima nam se čini da ga nema.
Iako smo po snazi krštenja pritjelovljeni Kristu, bojimo se ‘lažnoga neprijatelja’ – smrti, jer ju ne promatramo u svjetlu Kristova otajstva. Ali, tko je s njim u smrt kršten; uronjen, i u njegovo je uskrsnuće kršten. Ako prihvatimo Isusovu blizinu, njegovu ljubav i poziv, možda ćemo i patnju i smrt gledati drugim očima i u drukčijemu svjetlu. Možda ćemo tada moći reći da je smrt »poput velikoga skoka kojim se ujedinjujemo u međusobnoj povezanosti s onima koje ljubimo«. Za onoga tko ne poznaje drugu radost osim posjedovanja dobara, utemeljenih na čašćenju tijela, smrt je doista kraj svega, potpuni prekid života. Ali za onoga koji želi živjeti u prostoru ljubavi i prijateljstva, u prostoru ‘biti s Kristom’ – ‘biti mi u Kristu’, smrt ne uništava ljubav i prijateljstvo.
Isus nas poziva da ga prepoznamo u trenutcima u kojima se čini da ga nema. Danas, kao i svake nedjelje poziva nas da ga susretnemo u njegovoj riječi, u kruhu koji lomimo za život vječni, ali i u braći i sestrama koji su u potrebi. Slavimo spomen njegove muke i smrti i u tom slavlju nalazimo izvor života. Koliko god nekima zvučalo apsurdno, nama je istinito.
